Jedini posao

Kao svaki dnevnik Mićanovićeva je knjiga prividno zaokružena razdobljem, središnjim mjestom i disperzijama: putovanjima, odlascima i vraćanjima, blizinom i udaljavanjem, daljinom i približavanjem. No kada se riječi u nužnoj rekapitulaciji zbroje, kada se film naprasno odvrti unatrag, jasno nam je da je pokušaj racionalizacije uzaludan: kao da je riječ o dnevniku iznad vremena i iznad mjesta, nesvodivom na dnevničke koordinate, bezvremenom jednako u prošlosti kao i u sadašnjosti, prostorno raspršenom od rodne Gunje kao stvarnog, ali i „mitskog“ ishodišta, do ne manje blizih obala Australije. Kao da se baš ovom knjigom nakanila ispuniti Calvinova najava iz Američkih predavanja: Svaki je život enciklopedija, knjižnica, inventar predmeta, uzorak stilova, gdje sve neprestano može biti iznova pomiješano i raspoređeno na sve moguće načine. Doista, pred nama se rasprostire galerija likova, živih i mrtvih, katalog predmeta i lokaliteta, stvarnih i imaginarnih, svakodnevnih situacija i neobičnih priča, u djetinjstvu uobličenih prostora, baš kao i njihovih globalnih refleksija, pri čemu širina projekcija i bljesak novih svjetova ni po koju cijenu ne pokušava poništiti granice inicijalnog svijeta koji je dječačka radoznalost odredila kao polazište i cilj svih vraćanja.Mićanovićev „svijet kao tekst“, kako ga je sam odredio još u vremenu prvih kucanja na vrata književnosti, govori o životu koji ne isključuje smrt, govori o smrti kao drugoj dimenziji, nipošto kao o konačnome, govori o mrtvima kao o živima koji ne napuštaju svoja mjesta, svoje prostore nakon „zemaljskih“ odlazaka, pri čemu taj odnos ne bi bilo lako svesti na, primjerice, religijske kategorije. Njegovi su „konačni“ pojmovi lišeni vremena, prostorno neukrotivi, determinirani tek autorovom osobnom hijerarhijom u strukturi snažnoga poetskog dnevnika, koji je, ako se zakratko prisjetimo H. D. Thoreaua, jedini posao pjesnika.