Knjiga pisama, 1992-1995

“Ova se pisma doimlju zapravo kao literarni eseji i dijarijsko-memoarski fragmenti prerušeni u epistolarno ruho. Epistolarna forma daje im dimenziju neposrednog obraćanja, čak i neki prigušeni emotivni naboj, dimenziju iskrenosti i nepretencioznosti, ali se u takvoj nepretencioznoj formi izriču esejistički misaono elaborirani sadržaji. U tim epistolama možemo zamijetiti nekoliko slojeva značenja. Prvi bi bio dijarijski: David i Kovač opisuju svoju svakodnevicu, kako im je organiziran dan, koga susreću, kamo putuju, ispovijedaju se o unutarobiteljskim problemima. Drugi je sloj memoarski: pisci pišu o povijestima svojih obitelji, o podrijetlu, o vlastitom sazrijevanju. Doznajemo i neke iznimno zanimljive detalje, primjerice to da je David u rodbinskoj vezi sa Sigmundom Freudom, pratimo komplicirano rodbinsko stablo Mirka Kovača, obitelji koja se formira u arealu na kojemu se prepleću, a ponekad i antagonistički sudaraju, različite vjere i nacije, što njega osobno čini iznimno osjetljivim prema svakoj nacionalnoj mržnji i netoleranciji…Zbog svega toga ova je knjiga epistolâ semantički izvanredno bogato, umjetnički višedimenzionalno i polivalentno svjedočenje o jednom dramatičnom političkom trenutku naše povijesti, o osobnim traumama koje je rat ostavio u našim psihama, ali i dokaz osobnog nepristajanja na reduktivne, jednostavne istine kakve nude ideolozi nacionalizma, u krajnjoj liniji dokaz svijesti o nužnosti očuvanja etičke dimenzije umjetničkog stvaranja i dragocjeno upozorenje na opasnosti koje umjetnosti prijete ako se podredi totalitarnim ideologijama.”Velimir Visković