Kad nismo bili stranci

Upoznali smo se prije gotovo petnaest godina, kad sam selio stvari u sobu doma za studente četvrte godine Newyorškog sveučilišta, pokraj tvoje. Zvala si nas prijateljima na brzaka. Volim misliti da smo bili više od toga. Živjeli smo isključivo od uzbuđenja pronalaženja sebe kroz glazbu (bila si opsjednuta Jeffom Buckleyjem), fotografiju (nisam te mogao prestati snimati), druženje u parku Washingtonova trga i sve čudne stvari koje smo radili da zaradimo. Više sam o sebi naučio te godine nego ikada. No na kraju se ipak sve raspalo. Ljeto nakon diplome izgubili smo kontakt, kad sam za National Geographic otišao u Južnu Ameriku. Kad sam se vratio, nije te bilo. Dio se mene još pita nisam li te previše pritiskao nakon vjenčanja… Nisam te ponovno vidio do prije mjesec dana. Bila je srijeda. Ljuljala si se na petama i čekala vlak, balansirajući na onoj debeloj žutoj crti uzduž perona podzemne. Prekasno sam shvatio da si to ti. A onda si nestala. Ponovno. Izgovorila si moje ime, vidio sam ti na usnama. Pokušao sam snagom volje zaustaviti vlak, samo da bih te pozdravio. Pošto sam te vidio, kao da su svi osjećaji i sjećanja iz mladosti navrli natrag i većinu sam mjeseca razmišljao o tvom životu. Možda sam poludio, ali bi li otišla sa mnom na piće da popričamo o posljednjih petnaest godina?